Eurozastupnik (i potpredsjednik Odbora za vanjske poslove EP-a te predsjednik Izaslanstva EP-a za odnose s Ukrajinom) Andrej Plenković u autorskom članku u Jutarnjem listu osvrnuo se, među inim, na pokušaje revidiranja povijesti u Srbiji. Plenkovićev autorski članak u nastavku donosimo u izvornom obliku:

U srijedu je Hrvatska obilježila 20. obljetnicu vojno-redarstvene operacije „Oluja“, koja je 1995. osigurala povratak okupiranih područja u ustavnopravni poredak RH. Ujedno, ona je - samo par tjedana nakon masakra više od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici - spriječila sličnu tragediju u još jednoj sigurnoj zoni UN-a - Bihaću.

Nizom operacija Hrvatske vojske 1994. i 1995. koje su kulminirale Olujom u potpunosti je preokrenut tijek rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Poraženi su Miloševićevi jataci Milan Martić, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, a sva četvorica kasnije su bila optužena pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu za razna kaznena djela, uključujući genocid.

Hrvatska, koja je godinama otvorena zemlja i potiče povratak svih svojih građana, obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja kako bi se prisjetila žrtava te odala počast braniteljima koji su osigurali slobodu i mir. Međutim, ove godine i Srbija je odlučila obilježiti taj dan - kao dan sjećanja, kako bi komemorirali odlazak Srba iz tada okupiranih hrvatskih teritorija. Premda Srbija ima pravo sama određivati obljetnice, ipak bi trebala imati na umu ispravan odnos prema povijesti, a recentne izjave visokih dužnosnika o povlačenju paralela s tragedijama poput Holokausta pokazuju pomanjkanje dobrog ukusa. Srpsko stanovništvo je zaista bilo žrtva, ali ne hrvatskih akcija 1995., nego nerealističnih i zločinačkih ciljeva svojih vođa, koji su - uvidjevši kraj projekta Velike Srbije naredili i organizirali pokret prema Srbiji. Činjenica da su napustili Hrvatsku na poziv svojih vođa potvrđena je i od strane MSKJ-a u slučaju Gotovina i drugi.

Oni su bili nesretne žrtve poražene velikosrpske ideologije, kao i deseci tisuća ne-Srba koji su platili svojim životima prije 1995. i stotinama tisuća koji su napustili BiH i Hrvatsku kao izbjeglice pod prijetnjom etničkog čišćenja od 1991. Stoga bi svaka komemoracija koja odvaja žrtve od nedjela projekta Velike Srbije bila revizija povijesti, a pokušaji referiranja na Holokaust nedopustiva perverzija povijesti.

Nažalost, Srbija je nedavno krenula u reviziju nekoliko aspekata svoje prošlosti. Dugo nastojanje za rehabilitacijom Draže Mihajlovića nije moglo proći nezapaženo. Optuženi ratni zločinac Šešelj privremenim puštanjem iz pritvora - zbog zdravstvenih razloga - kontinuirano širi govor mržnje i huška na rat, bez adekvatne reakcije srbijanskih vlasti. To uključuje ponovno paljenje hrvatske zastave u Beogradu u srijedu.

Prije nekoliko tjedana Srbija je lobirala i angažirala Rusiju da promovira svoju agendu poricanja genocida u Srebrenici, pa je Moskva stavila veto na nacrt Rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a zbog spominjanja riječi - genocid. Mnogi u Srbiji i dalje odbijaju prihvatiti da je u Srebrenici počinjen genocid, što potvrđuju odluke Međunarodnog suda pravde i MKSJ-a. Međutim, Srbija nije mogla spriječiti Europski parlament i američki Kongres u donošenju jasnih rezolucija o Srebrenici.

Srbija također primjenjuje svoj kontroverzni zakon o suđenjima za ratne zločine - što podrazumijeva hibridno i neprihvatljivo načelo teritorijalne primjene svog kaznenog zakonodavstva u svim državama bivše SFRJ. Rezolucija EP-a pozvala je Srbiju da razmotri ovaj zakon, u suradnji sa svojim susjedima i Europskom komisijom.

Tijekom godina, spomen na oslobođenje nekadašnje okupirane petine hrvatskog teritorija bio je dominantno hrvatski nacionalni događaj. Međutim, Oluja - koja se temelji na deklaraciji potpisanoj u Splitu 22. srpnja 1995. od strane predsjednika Hrvatske i BiH, u to vrijeme Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića - treba biti sagledana i zapamćena u mnogo širem kontekstu. Ova operacija razriješila je, u roku od četiri dana, gordijski čvor tadašnje najkompleksnije svjetske krize.

Operacija Oluja postala je referentna u međunarodnim odnosima, budući da je potvrdila gledište da diplomatsku akciju treba pratiti vjerodostojna prijetnja sile. Doista, diplomatski napori vođeni od strane američkog diplomata Richarda Holbrooka uslijedili su nakon Oluje. BiH je nakon četiri godine rata dobila mirovni sporazum u studenom, dogovoren u Daytonu i potpisan u Parizu 1995.

Kada se Hrvatska pozicionirala kao kredibilna vojna sila, koja surađuje sa Zapadom, cijela sigurnosna arhitektura u regiji je izmijenjena. Dvije i pol godine kasnije Hrvatska i Srbija svjedočile su uspješnom završetku UNTAES-a u hrvatskom Podunavlju (United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia), koji je mirno reintegrirao preostali okupirani dio Hrvatske u ustavnopravni poredak. Taj jedinstveni, mirni i međunarodno potpomognuti model reintegracije u Europi često predlažem kao dobar primjer reintegracije dijelova oblasti Donjecka i Luganska te Krima u Ukrajini.

Nema dvojbe da je Oluja utjecala i na brži proces donošenja odluka u NATO-u u vezi intervencije zbog Kosova 1999. I danas je uvriježeno mišljenje da zračni napadi bez kopnenih snaga nisu sami po sebi presudno učinkoviti.

Dok se prisjećamo mnogih pozitivnih aspekata Oluje, operacije koja je stanovnicima Bihaća spasila život, a Zapadu obraz, srpska komemoracija je nažalost bila razočaravajuća. Optužbe za genocid koje su Hrvatskoj pripisane zbog operacije Oluja te usporedbe s Holokaustom i Armenskim genocidom ozbiljan su korak nazad za proces pomirenja u regiji.

Sve žrtve zaslužuju počast i poštovanje, pa naravno i civilne žrtve nakon Oluje. Međutim, dvadeset godina kasnije, moramo biti oprezni i ukazati Beogradu na ozbiljne prepreke pomirbi koji proizlaze iz pokušaja zataškavanja propale politike Velike Srbije revizijom događaja iz razdoblja devedesetih.

Ukoliko su članstvo u Europskoj uniji, provedba reformi i razvoj dobrosusjedskih odnosa, zaista stvarni prioriteti Srbije, tada je ključno da društvo u Srbiji dovrši proces katarze te da prihvati istinu o agresivnoj ulozi Miloševićevog režima, uključujući odgovornost istog režima za odlazak Srba te 1995. godine. Jasno izražavanje žaljenja i isprika, preduvjeti su za oprost i trajno pomirenje sa susjedima.