Duboko sam uvjeren da vrijeđanja i agresivni pristup uvijek najviše govore o onome koji ih izriče pa sam to i rekao Milanoviću više puta u svojim odgovorima na njegove bezobraštine! * Sjetimo se što su sve ružno i sramotno, primjerice najviši predstavnici SDP-a, govorili o prosvjedu branitelja vrijeđajući branitelje i ponižavajući ih, zatim o referendumu o ustavnoj definiciji braka! * O njihovoj toleranciji najbolje govori nedavna izjava SDP-ova saborskoga zastupnika Jovanovića: „HDZ, šatoraši, kvazibranitelji i Crkva znaju samo lagati i krasti.“! * Milanović ne može shvatiti da su Hrvatsku branili oni koji su je voljeli! * Postoji li možda neki posebni razlog zbog kojega trenutačne vlasti baš nikako ne mogu naći počinitelje s Poljuda, a s lakoćom uspijevaju uhvatiti druge kriminalce? * Milanović je sveo Sabor doslovno na puku perifernu ispostavu SDP-ove Vlade gdje su zastupnici Kukuriku koalicije po uputi Vlade poslušno poput marioneta dizali ruke čak i kad su bili svjesni da je nešto pogrešno (primjerice nomotehnički), samo zato jer im je tako naređeno! * Jedna od posebno sramotnih odluka vladajućih u Saboru bila je da Hrvatski sabor ne bude više pokrovitelj obilježavanja stradanja nevinih hrvatskih žrtava u Bleiburgu! * Izvanredna je sjednica sazvana isključivo zato da se Sabor pretvori u promidžbenu predizbornu pozornicu SDP-a i jeftino kupovanje naklonosti građana! - istaknuo je, među ostalim, potpredsjednik Sabora akademik Željko Reiner u opširnom razgovoru za Hrvatski tjednik. Intervju prenosimo u cijelosti, skupa s uvodom novinara Marka Curaća:

Sedmi saziv Hrvatskoga sabora službeno je završio radom 28. rujna. Tim povodom razgovarali smo s njegovim potpredsjednikom akademikom Željkom Reinerom. 

Kako ocjenjujete četverogodišnji rad Sabora?  

Na žalost, mogu ga ocijeniti samo onako kako u svim anketama ocjenjuju, i rad Sabora i rad trenutačne Vlade, hrvatski građani - vrlo loše. 

Jeste li zadovoljni načinom vođenja sjednica predsjednika Sabora? 

Želim biti objektivan u svojoj prosudbi. On je najčešće pokušavao zadržati potrebnu razinu demokracije koja je u parlamentu nužna, ali je u više navrata, iz razloga koji su valjda samo njemu poznati, dopuštao da mu se ozbiljno naruše dignitet i vjerodostojnost, pokorno i bezrezervno odrađujući ono što mu je premijer Milanović naredio, iako sam ponekad imao dojam da se čak osobno sa svime ne slaže. Dopuštao je ponekad i izljeve govora mržnje svojih partijskih drugova prema neistomišljenicima. Sve to mu uistinu nije trebalo jer vjerujem da bi bez takva podložništva zacijelo većina građana imala o njemu mnogo bolje mišljenje.  

Ostat će zapamćeno premijerovo vrijeđanje oporbenih zastupnika? 

Na žalost, da, a jednom kad je to neviđeno eskaliralo i kada je pokušao spriječiti divljanje g. Milanovića u Saboru koji je, iznerviran jer nije znao odgovoriti niti na jedno pitanje u aktualnome prijepodnevu, bio odlučio preuzeti vođenje sjednice ponizivši i njega i sve zastupnike, predsjednik Sabora ispao je tek žalosno neuspješan i patetičan. Sjećamo se njegova moljakanja premijera: „Sjedni, Zorane! Zorane, molim te!“, kad ga je pokušao uvjeriti da se u Saboru mora držati Poslovnika i da ne može po svojoj volji ustajati i derati se, replicirati, vrijeđati. Sve to događalo se u Hrvatskome saboru, vrhovnome zakonodavnom tijelu koje je nadređeno Vladi (ili bi barem u normalnim demokratskim zemljama trebalo biti) jer parlament i zastupnici koje su građani izravno izabrali imenuju Vladu i premijera, a ne obratno. 

Bili ste također njegova meta, kako ste to doživljavali? 

Svaki sam put pritom ostao na razini, jer je to stvar kućnoga odgoja, na kojoj bi se uvijek, a osobito u Saboru, moralo raspravljati, uključujući i s onima s kojima se uopće ne slažete. Duboko sam uvjeren da vrijeđanja i agresivni pristup uvijek najviše govore o onome koji ih izriče pa sam to i rekao g. Milanoviću više puta u svojim odgovorima na njegove bezobraštine. Iz temeljne je psihologije poznato da takve reakcije osoba koje djeluju agresivno, arogantno, narcisoidno i krajnje umišljeno, zapravo skrivaju svoj duboki strah, bojazan da se ne razotkrije njihovo golemo neznanje, nesposobnost i krajnja nesigurnost. 

Tko su bili protagonisti govora mržnje u sabornici? 

Upravo oni kojima je kritiziranje navodnoga „govora mržnje“, „netolerancije“, „netrpeljivosti“, drugih vrlo često na ustima, oni koji se, na žalost, samo na riječima i selektivno, isključivo kada im to odgovara i u slučajevima u kojima im to odgovara, zauzimaju za obranu ljudskih i manjinskih prava, za toleranciju i sl. Sjetimo se što su sve ružno i sramotno, primjerice najviši predstavnici SDP-a, govorili o prosvjedu branitelja vrijeđajući branitelje i ponižavajući ih, zatim o referendumu o ustavnoj definiciji braka... Mi, za razliku od njih, uistinu držimo da se hrvatska država temelji na misli prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i na krvi branitelja, odnosno Domovinskome ratu, i to ćemo uvijek zastupati. O njihovoj toleranciji najbolje govori nedavna izjava SDP-ova saborskoga zastupnika g. Jovanovića: „HDZ, šatoraši, kvazibranitelji i Crkva znaju samo lagati i krasti.“ 

Posebno sramotno bilo je ukidanje pokroviteljstva u Bleiburgu 

Zar nije strašna i Milanovićeva izjava da su Hrvatsku branili „sirotinja i neobrazovani“? 

Naravno daje zastrašujuća i duboko uvrjedljiva za sve branitelje, ali drugo se i ne može očekivati od čovjeka koji ne samo da u obrani Hrvatske uopće nije sudjelovao (iako je kao tisuće njegovih vršnjaka to itekako mogao), nego mu je valjda sve to nevjerojatno strano, čudno i daleko. Valjda mu je čudan i neobjašnjiv poriv zbog kojega je jedan od najpoznatijih hrvatskih glumaca Sven Lasta ni godinu dana nakon infarkta srca u 66. godini života kao dragovoljac otišao na prvu crtu bojišnice u Sunju gdje je proveo 14 mjeseci braneći Hrvatsku, zašto je na bojište otišao poznati književnik Veljko Barbieri, zašto su sveučilišni profesori poput akademika Kostovića, Luetića, Šimunića, Koržineka, Ljubičica, da spomenem samo neke iz plejade mojih kolega liječnika koji su pod vodstvom prof. dr. Andrije Hebranga sudjelovali u Domovinskom ratu, odlazili na prve crte bojišnice. Napokon, valjda mu je čudno što sam i ja kao redoviti sveučilišni profesor otišao u dragovoljce. Po njemu svi smo bili sirotinja i neobrazovani. On očito ne može shvatiti da su Hrvatsku branili oni koji su je voljeli. 

Ima li govora mržnje u Hrvatskoj više ili manje nego prije? 

Odgovorit ću Vam neizravno na primjeru famoznoga kukastog križa na Poljudu. Dakle kukasti križ, koji je simbol nacizma i nema apsolutno nikakve veze s hrvatskom baštinom ni Hrvatima, osvanuo je na travnjaku stadiona Poljud u Splitu uoči kvalifikacijske utakmice za Europsko prvenstvo između Hrvatske i Italije. Mediji skloni vladajućima izlili su „hektolitre“ žuči i potvora, a SDP je, naravno, odmah manirom: „Partija te tuži - partija ti sudi“, optužio za to HDZ. Svakomu je jasno da je nešto tako veliko i pravilno izrađeno moralo biti pomno planirano i načinjeno u ne baš kratkome vremenu, a pritom je u tome moralo sudjelovati više ljudi. Kako to da nitko od medija više ne postavlja pitanje zašto se usprkos svim mjerama sigurnosti, usprkos postojanju 88 kamera na stadionu i golemome zanimanju javnosti niti četiri mjeseca kasnije nisu uspjeli pronaći počinitelji? Kako to da je država kod toga slučaja bila tako neuspješna, a primjerice kada su otprilike tih dana procurila pitanja za maturu, osumnjičeni su bili uhićeni u roku od nekoliko sati? Postoji li možda neki posebni razlog zbog kojega trenutačne vlasti baš nikako ne mogu naći počinitelje s Poljuda, a s lakoćom uspijevaju uhvatiti druge kriminalce? Kome je u interesu da se počinitelji možda nikad ne uhvate? 

Što možete reći o odnosu Vlade i Sabora? Nije li u nekim trenutcima Sabor izgledao kao slijepi izvršitelj volje Vlade i premijera? 

Moram Vas ispraviti - Sabor nije bio slijepi izvršitelj volje premijera i Vlade samo u nekim trenutcima već je to bio trajno i sustavno tijekom cijeloga mandata. Milanović je sveo Sabor doslovno na puku perifernu ispostavu SDP-ove Vlade gdje su zastupnici Kukuriku koalicije po uputi Vlade poslušno poput marioneta dizali ruke čak i kad su bili svjesni da je nešto pogrešno (primjerice nomotehnički), samo zato jer im je tako naređeno i jer su imali apsolutnu većinu pa su uvijek mogli nadglasati HDZ-ove zastupnike. Međutim, osim što su takvim postupanjem Sabor ponizili i potpuno marginalizirali, smetao mi je i nered u radu Sabora koji je svjesno i namjerno stvaran. Vlada bi prema Ustavu trebala samo „provoditi zakone i druge odluke Hrvatskoga sabora“. 

Koja je najsramotnija odluka? 

Jedna od posebno sramotnih odluka vladajućih u Saboru bila je da Hrvatski sabor ne bude više pokrovitelj obilježavanja stradanja nevinih hrvatskih žrtava u Bleiburgu. SDP očito dijeli nevine žrtve na „naše“ i „vaše“ od kojih su „naše“ očito vrjednije, ignorirajući po svome starom običaju europske i općecivilizacijske standarde o podjednakoj osudi svih totalitarnih režima, pa tako i komunističkoga. 

Je li trebalo udovoljiti zahtjevu Vlade o sazivanju izvanredne sjednice Sabora na kojoj je prihvaćeno pet zakonskih prijedloga?

Izvanredna je sjednica sazvana isključivo zato da se Sabor pretvori u promidžbenu predizbornu pozornicu SDP-a i jeftino kupovanje naklonosti građana. Međutim, vjerujem da građani nisu toliko naivni pa da se nakon što četiri godine svjedoče upropaštavanju Hrvatske, kako gospodarskome tako i vrijednosno-svjetonazorskome, povećavanju cijena svega i svačega - od struje i vode do hrane, smanjenju plaća, osiromašenju i sve dužim repovima gladnih pred pučkim kuhinjama, daju „kupiti“ time što će, primjerice, umirovljenici jednokratno u prosincu dobiti 100 ili 200 kuna božićnice ili pak neki građani vaučere za struju od 200 kuna, za koje će sredstva ionako morati pronaći sljedeća HDZ-ova vlada. Posebno zato što je SDP-ova vlada povećala još 2012. godine cijenu struje za čak 25 posto pod izgovorom da će HEP imati ogromne investicije. Od tih investicija nije bilo ništa pa je 200 kuna vaučera doslovno vraćanje kapi u more jer se time neće nadoknaditi niti djelić onoga što su tim istim građanima uzeli tijekom triju godina poskupljenjem struje. Držim ipak da svim tim obmanama, kao i uvijek do sada, SDP duboko podcjenjuje hrvatske građane. Istodobno je Milanović onemogućio da Sabor, koji je za to sigurno bio najviše pozvan, raspravlja o najvećoj migrantskoj krizi u Europi od konca Drugog svjetskog rata i najvećem sigurnosnom izazovu Hrvatske od Domovinskog rata, iako su ga i HDZ i Predsjednica Republike upozoravali, već je to ignorirao tvrdeći da će nama doći 1 -2 tisuće migranata pa država nije bila načinila nikakve pripreme za 160 000 koliko ih je uz veliki nered i bez prave kontrole ušlo. 

U svoj poraz više ne dvoje ni SDP-ovci 

Kako ocjenjujete rad oporbe u Saboru? 

Oporba se trudila biti ono što oporba treba i biti - korektiv poziciji. Međutim, kako su vladajući imali dovoljnu većinu da mogu potpuno i bezobzirno ignorirati sve stoje oporba predlagala, uključujući i najkonstruktivnije i najdobronamjernije prijedloge, a to su bez iznimke i činili, ponekad se uistinu činilo da sve ono što mi govorimo i radimo nema mnogo smisla. I ja sam gdjekada sam sebi izgledao kao „glas vapijućega u pustinji“ (ali ne u onome smislu u kojem spominjući Ivana Krstitelja govori Sveto pismo već u onom koji se u narodu uvriježio). 

Što je važno za sljedeće parlamentarne izbore? 

Od presudne će važnosti biti kako će građani glasovati na parlamentarnim izborima koji su pred nama. Nije dovoljno da HDZ-om predvođena Domoljubna koalicija dobije samo više glasova od SDP-ove koalicije, u što nitko ne dvoji, pa čak ni sami SDP-ovci, već treba dobiti toliko značajno veći broj glasova da ne postoji pogibelj da ostale lijevo orijentirane stranke i liste poslije izbora koaliraju sa SDP-om i time ugroze pa i obezvrijede pobjedu Domoljubne koalicije. A neki od njih takvo su poslijeizborno koaliranje već jasno najavili - od gospođe Mirele Holy i njezina Oraha do IDS-a i g. Bandića. Potonji već ne samo što otvoreno najavljuje suradnju sa svojom bivšom strankom o kojoj, kako sam ističe, nikad ništa ružnog neće reći, nego će sigurno i dalje uporno sprječavati da se u Zagrebu preimenuje trg koji još uvijek nosi Titovo ime. 

Premijer opetovano tvrdi da je njegova Vlada zaslužna što je u zemlji uveden red, rad i zakonitost? 

O tome kakav su red i zakonitost uveli, najbolje govori podatak daje gotovo četiri petine zakona doneseno nadglasavanjem vladajućih, po žurnome postupku, što se nije dogodilo niti u jednome sazivu Hrvatskoga sabora od osnutka hrvatske države. Naime, žurni postupak smije biti, a u prošlosti je uvijek i bio, tek iznimka, a nikako ne pravilo. No što je njih briga za Poslovnik Sabora u kojem to jasno piše! Zakone su mijenjali kao papirnate rupčiće - primjerice u svome su mandatu načinili čak 44 zahvata u porezni sustav stvarajući time golemu pravnu nesigurnost i odbijajući sve investitore! O tomu kakav su red i zakonitost uveli, govori i to da Vlada nije odgovorila na čak stotinjak pitanja saborskih zastupnika, naravno gotovo isključivo onih iz redova oporbe, što nije samo nepoštivanje zastupnika i Sabora kao institucije već i svih hrvatskih građana jer su sva ta pitanja bila zapravo pitanja koja su građani uputili svojim zastupnicima kako bi dobili odgovore o problemima koji ih muče. O tome kako su uveli zakonitost napokon govori i to koliko im je dokumenata Ustavni sud suspendirao i „vratio na popravak“, djelomično ili čak potpuno, kao što je to bio slučaj s toliko osporavanim Obiteljskim zakonom. Međutim, najviše zabrinjava kako su oni reagirali na takve odluke Ustavnoga suda. Nikada se do sada u kratkoj povijesti hrvatske države nitko nije usudio toliko vrijeđati ovu visoku instituciju kao SDP-ovci samo zato što im neke odluke Ustavnoga suda nisu bile po volji. Predsjednik saborskoga Odbora za Ustav i Poslovnik (!) SDP-ovac Peđa Grbin čak se i zadnjega dana zasjedanja Sabora obrušio na najnoviju odluku Ustavnoga suda tvrdeći, između ostaloga, da se radi o neočekivanoj razini bezobrazluka od strane Ustavnog suda. Doista, uzorno poštivanje institucija, reda i zakonitosti! 

Osim ukidanja pokroviteljstva nad obilježavanjem Bleiburga, koji su bili još veliki gafovi u ovome saborskom mandatu? 

Oni su načinili toliko ne samo gafova već i štetnih pa i kažnjivih djela da bismo ih mogli nabrajati više dana. Sjetimo se, primjerice, kako su, ne obazirući se na negodovanje javnosti i EU, SDP-ova Vlada i njihova većina u Saboru stali u zaštitu bivšega udbaša osumnjičenoga za političko ubojstvo i samo tri dana prije ulaska u EU izglasovali sramotnu promjenu zakona o provedbi Europskog uhidbenog naloga, kolokvijalno nazvanu „lex Perković“. Nakon što je „zaratio“ s Njemačkom, a Europska komisija zaprijetila sankcijama, g. Milanović kapitulirao je i taj se zakon morao promijeniti. Hrvatska je time na ulasku u EU pretrpjela golemu štetu. Što reći o nasilno ,,proguranome“ Zakonu o životnom partnerstvu osoba istoga spola kojim se izigrala izričita volja naroda izražena na referendumu o ustavnoj definiciji braka jer se omogućuje sklapanje braka osobama istoga spola, samo pod drugim nazivom? Što reći o nasilnome nametanju spolnoga odgoja u školama koji nema nikakve veze sa zdravstvenim odgojem i koji je u program zdravstvenoga odgoja ubačen kao kukavičje jaje odnosno podvala. Naime, svakome je razvidno da rodna ravnopravnost nema nikakve veze s očuvanjem zdravlja i prevencijom bolesti te da se tu radi isključivo o nametanju vlastitih vrijednosnih odnosno svjetonazorskih stavova i ideologije djeci. Što reći o g. Goranu Radmanu, zadnjem predsjedniku SSOJ-a koji je nakon Titove smrti umjesto pokojnika primio štafetu na stadionu JNA u Beogradu, bio izvršni sekretar Centralnog komiteta SKH koji je 1987. godine voljom Partije postao najmlađi direktor tadašnje Televizije Zagreb, a onda opet voljom Partije (SDP-a) postao glavni ravnatelj HRT-a pa proveo čistke na HRT-u i dao niz otkaza nepoćudnim novinarima - od Karoline Vidović Krišto i Nade Prkačin do Hloverke Novak Srzić i Elizabete Gojan. Mogao bih nabrajati unedogled, no građani sve to dobro znaju iako se SDP nada da Hrvati pate od političke amnezije, da sve brzo zaboravljaju pa da ih oni mogu obmanuti i preko noći prije izbora uvjeriti u svoje domoljublje, poštenje i uspješno vođenje gospodarstva. Uvjeren sam da su naši građani mudri i da se neće dati prevariti.

U društvu s Angolom, Čadom... 

Što kažete na SDP-ov slogan: „Hrvatska raste“, kako glede demokracije, tako i gospodarsko-socijalnom pogledu? 

Doista Hrvatska u nekim aspektima „raste“. Naime, raste dug Hrvatske koji je dosegao 290 milijarda kuna tako da je svaki građanin, od novorođenčeta na dalje, zadužen za više od 67 000 kuna, a svaki zaposleni oko 190 000 kuna. Čak su nas i na posljednjoj „pravoj“ sjednici Vlade, dan prije raspuštanja Sabora, zadužili za dodatnih više od dvije milijarde kuna. Doista raste broj blokiranih građana koji iznosi oko 320 000. Svaki je četvrti zaposleni građanin blokiran i njihov ukupni iznos duga raste. Raste broj mladih i obrazovanih ljudi koji svakoga dana napuštaju Hrvatsku trbuhom za kruhom (do sada oko 100 000) jer u takvoj Hrvatskoj ne vide nikakvu budućnost za sebe i svoje mlade obitelji odnoseći u inozemstvo sa sobom budućnost Hrvatske. Doista raste broj radnih mjesta koja su nestala tijekom mandata ove Vlade (više od 70 000). Doista raste broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koja su propala i nestala (više od 45 000). Doista raste broj obrta koji su propali i zatvoreni (oko 20 000). Doista raste broj umrlih u odnosu na broj novorođene djece (2014. godine je umrlo više od 52 000 stanovnika Hrvatske a rodilo se najmanje u povijesti Hrvatske - manje od 39 000) pa zato Hrvati kao narod nestaju. I napokon - doista rastemo na nekim tablicama tako da je Svjetski ekonomski forum SDP-ovu Vladu nedavno rangirao kao šestu najgoru od 144. svjetske države, u društvu s Libijom dok su bolje rangirani primjerice Angola, Čad i Mauretanija. 

Kako ocjenjujete dosadašnje predizborno nadmetanje HDZ-a i SDP-a? 

HDZ pokušava u središte svih rasprava staviti svoj program koji ima nekoliko glavnih točaka: gospodarski rast i razvoj, zapošljavanje, zdravstvo i socijalnu osjetljivost, pravnu stabilnost, demografsku obnovu, obrazovanje i znanost te jačanje domoljublja. Milanović pak, u nedostatku bilo kakva programa pokušava širiti histeriju, izazivati sukobe sa svima, ne samo s Domoljubnom koalicijom već i sa Predsjednicom Republike, s našim susjedima, primjerice Mađarima, a njegova kampanja sve više sliči na neku čudnu inačicu Big Brothera. 

HDZ je predstavio program, SDP ga tek piše ... 

HDZ je nakon što su ga SDP-ovi medijski trbuhozborci godinu dana propitkivali zašto ne objavljuje svoj program, svoj opsežni program što ga je pripremao više od dvije godine detaljno prikazao i objavio. Zašto bi SDP uopće i objavljivao svoj program kad je za onaj prošli „Plan 21“ Milanović na upit „jesu li iznevjerili građane jer gotovo ništa iz njega nisu ostvarili“, mrtav-hladan odgovorio: „Nismo ništa ni obećavali“.

Njegov najnoviji „biser“ je izjava da je HDZ-u netko prodao program. Kad već zna gdje se prodaju izborni programi, zašto nije kupio bar 2-3 da mu se nađu pri ruci, a ne da danas, točno četiri tjedna prije izbora nema uopće nikakav program. Njegov potpredsjednik Grčić, kojemu cijela ekonomija stane u malom prstu (kako je za njega rekao njegov šef Milanović) rekao je pak da oni svoj program tek pripremaju. Četiri tjedna pred izbore. Zašto se uopće trude kad im je to očito potpuno nevažno?! 

Očekujete li pobjedu Domoljubne koalicije na parlamentarnim izborima? 

Ne samo da ju očekujem - siguran sam u nju!

OD POVIJESNE JE VAŽNOSTI OVAJ PUT GLASOVATI ZA DOMOLJUBNU KOALICIJU 

Što bi biračima u svezi s izborima trebalo biti jasno? 

Posebno je važno naglasiti da su u prošlosti na izborima neki pošteni i dobri Hrvati u najboljoj namjeri glasovali za neke male stranke i liste za koje su vjerovali da su oštrije hrvatski orijentirane i nacionalno svjesnije, ali za koje je unaprijed bilo jasno da neće doseći prag od 5 posto potreban za ulazak u Sabor. I što se dogodilo? Sukladno D'Hontovoj metodi njihovi su se glasovi nakon izbora dodjeljivali strankama koje su prešle taj prag i dobile najviše glasova pa je ispalo da su oni zapravo glasovali i za SDP što sasvim sigurno nije bila njihova namjera, dapače bilo je protiv svih njihovih uvjerenja. Nadam se da na ovim izborima takvih dobronamjernih, ali politički potpuno naivnih neće biti, već da će svjesni presudne, povijesne važnosti trenutka glasovati za Domoljubnu koaliciju.