Josipović je govorio o novoj pravednosti, a danas je više ne spominje. Koga on to vuče za nos?! * Dosadašnji predsjednik zabavlja narod Titom kako bi sakrio svoju šutnju, nerad i nesposobnost! * Profućkao je pet godina, a sada ima obraza tražiti novi mandat kako bi ponovno zavaravao narod! * Tko u ovoj zemlji treba izreći mišljenje o radu Vlade ako ne Predsjednik RH?! - istaknula je, među inim, buduća hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u opširnom intervjuu za tjednik Globus. Intervju prenosimo u cijelosti, zajedno s uvodom novinarke Janje Franko:

Za naš sastanak odabrala je hotel Esplanade. Nimalo umorna, iako je nekoliko dana obilazila mjesta po Hrvatskoj gdje ju je vodila njezina predsjednička kampanja, Kolinda Grabar-Kitarović tvrdi da joj je dovoljno četiri do pet sati sna. Kaže mi da inače, kad putuje, najradije čita, na Kindleu, i to po desetak knjiga paralelno. „Na Kindleu mogu podcrtavati i praviti bilješke, a da ne uništavam knjigu“, objašnjava svoj izbor elektronskog čitača. Međutim, dodaje, voli i klasične knjige. „Zbog mirisa, i zato što ih mogu listati.“ Trenutačno čita „Tisuću žarkih sunaca“ Khaleda Hosseinija, ponajviše zbog glavne teme knjige: položaja žene u Afganistanu. Draga joj je i „Ja sam Malala“ ovogodišnje dobitnice Nobelove nagrade za mir Malale Yousafzai. „Divim se takvim ženama i općenito ljudima koji znaju da zbog svojih stavova mogu izgubiti život kad iskorače nogom iz kuće“, objašnjava.

Ovaj put bili su u Slavoniji gdje, kaže, nije mogla odoljeti kulenu. „Morali smo sve probati, jer smatram da ne bi bilo pristojno da smo odbili“, kaže. Dodaje da su imali gotovo neznatno osiguranje jer je njezina želja biti u neposrednom kontaktu s ljudima.

U rano poslijepodne u hotelu je veoma tiho, no bilo je ipak znatiželjnika koji su joj prilazili da bi joj stisnuli ruku...

Koja vam je zapravo motivacija bavljenja politikom? Želja za vlašću, volja za moć?

Kod mene to je potreba da pomognem da se stvari koje su loše promijene. Znate zbog čega sam se uključila u politiku? Godine 2000. bila sam trudna. Bila sam u Ottawi i imala sam veoma tešku patološku trudnoću kojoj je prijetila preeklampsija, a koja je opasna za majku i za dijete. I tada me zovu iz Ministarstva da me obavijeste da će mi poslati crni faks, što znači faks zaštićenom linijom. Dobila sam rješenje o prijevremenom povratku, u roku od nekoliko tjedana, sedam mjeseci prije isteka mandata. Javim i kažem - ja sam trudnica i moja je trudnoća rizična. Oni mi kažu - jedino što možete jest vratiti se ranije. Njihova bezosjećajnost natjerala me da se vratim u Hrvatsku. Zainatila sam se i rekla sebi - smijenit ćemo tu bešćutnu vladu i uvest ćemo drugi sustav. Dalje znate, došlo je do razlaza sa Sanaderom, o kojemu ne volim govoriti jer to je proliveno mlijeko, ali otišla sam u Ameriku, odradila sjajan mandat. Javila sam se na natječaj u NATO i prošla bez ikakve potpore države. Jamčim vam da sam u NATO-u više od svih drugih državnih i drugih dužnosnika zastupala Hrvatsku i svagdje sam naglašavala svoje porijeklo. A NATO je i Hrvatska, jer jedna smo od 28 članica. Sad sam nezadovoljna kao i mnogi jer imamo vladu koja nas vodi u propast. Ne treba nam Europska komisija da nam ukaže na to. Dovoljno je prošetati Hrvatskom da vidite kakvo je stanje stvari.

Kako ste doživjeli izjavu američkog senatora Johna McCaina da je u Mađarskoj na vlasti neofašistički diktator? Usput rečeno, kad bi Amerikanci proglasili vođu neke arapske zemlje diktatorom, taj bi, uglavnom, izgubio glavu.

Kad je riječ o takozvanom Arapskom proljeću, koje se pretvorilo i u Arapsku zimu, nisam sigurna da su tu vanjske snage imale utjecaja. Ali sigurno je da imate američke nevladine udruge poput USAID-a koje daju potporu projektima za razvoj, za demokraciju. Što se Mađarske tiče, ona je, ipak, članica Europske unije. Sa senatorom McCainom sam u veoma dobrim prijateljskim odnosima. Iznimno ga poštujem zbog toga što je u životu mnogo propatio. Godinama je bio u ratnom zarobljeništvu u vrijeme Vijetnamskog rata gdje je višestruko premlaćivan, nakon čega je ostao invalid. Nikad se ne libi reći ono što on sam misli, a ne ono što bi drugi htjeli čuti.

Želite li, dakle, reći da njegova izjava ne prikazuje stav američke politike?

U Americi senatora McCaina smatraju mladim juncem, dakle nekim tko izlazi iz stada, političarom čije se mišljenje razlikuje od drugih. Nisam čula od američke službene politike da bi se miješala u unutarnje prilike u Mađarskoj, ali prirodno je da se u demokratskom svijetu obraća pozornost na ono što neka relevantna osoba kaže. Mađari sami odlučuju kakvo će vodstvo imati, i to je tema kojom se, u ovom trenutku, ne moramo zamarati. Hrvatska se mora baviti time kako popraviti odnose s Mađarskom koja je nama prijateljska zemlja i koja je stajala uz nas u najtežim trenucima, dakle u vrijeme rata, i koja nikad nije dovodila u pitanje hrvatsku politiku osamostaljenja. Treba postojati uvažavanje manjina, kako mađarske u Hrvatskoj, tako naše u njihovoj zemlji. No, smatram da se u unutarnju politiku Mađarske ne bismo trebali miješati.

Kakav je vaš stav prema politici mađarskog premijera Viktora Orbana, a kakav o problemu Ine i Mola?

Kao i svi, željela bih da se, ako je bilo ikakvih nepravilnosti, nađe rješenje. Kako ja nisam dio hrvatskih službenih struktura, nemam unutarnje informacije pa ne mogu na pravi način suditi o tome što se događa. S Mađarskom nas povezuje zajednička budućnost. Za obje je zemlje veoma bitna energetska neovisnost, što znači da se ne bismo smjeli oslanjati na samo jedan izvor energije i na samo jednu državu koja bi bila vlasnik energetskih sustava.

Unatoč sankcijama zbog Putinove politike prema Ukrajini, Rusija je gospodarski veoma jaka... Tema vašeg magistarskog rada bili su američko-ruski odnosi...

Da, i razlozi pada Sovjetskog Saveza, odnosno kraja Hladnoga rata. Cijena energenata i utrka u naoružanju koja je iscrpljivala sovjetsko gospodarstvo dovela je do kraja Hladnoga rata. Putina sam osobno imala priliku upoznati prilikom njegova posjeta Zagrebu. On je na mene ostavio izrazito snažan dojam kao čovjek, kao osoba i kao političar. Ne želim reći kao muškarac, da me se ne bi krivo shvatilo. S njime sam razgovarala oko tri i pol sata, koliko je trajala večera koju je tada priredio Stjepan Mesić, koji je tada bio predsjednik. Sjedili smo jedno do drugoga i razgovarali o svemu, čak i o fitnesu, trčanju i sportu. Tema razgovora bila je europska sigurnost i suradnja. Njegovi su stavovi tada bili znatno drukčiji nego danas. Definitivno, Putin mi djeluje kao čovjek koji itekako, bez ikakvog dvoumljenja, zna što želi, a koji je tada pokazivao spremnost za demokratske odnose. Danas bih željela vjerovati da ćemo opet imati priliku vidjeti takvog Putina. Ono što se danas događa u odnosima Rusije i Ukrajine nažalost je uzurpacija sustava odnosa među državama i međunarodnog prava koje smo postigli. To se u 21. stoljeću ne bi smjelo događati.

Možete li biti malo konkretniji?

Želim reći da se granice ne smiju mijenjati silom, mora se poštovati teritorijalni integritet Ukrajine koji je, uostalom, i sama Rusija priznala Budimpeštanskim memorandumom koji je potpisan još devedesetih. Znamo da se niti jedna država nema pravo miješati u političke odnose druge zemlje, čega se Putin nije držao. Pravo je Ukrajine da odluči o svojoj budućnosti i želi li biti dijelom euroatlantskih integracija ili ne. Tvrdim da su stabilne, demokratske zemlje u ruskom okruženju i u interesu same Rusije i njihove sigurnosti.

Marine Le Fen smatra da bi iz ekonomskih razloga trebalo surađivati s Rusijom. Naravno, Francuska ima drugu stratešku poziciju od Hrvatske.

Da, ali imaju i Rusija i Hrvatska mnogo zajedničkih tema. Kad je riječ o sigurnosnim problemima u svijetu, to je svakako borba protiv terorizma. Ono što se događa u Afganistanu i ranije je utjecalo na sigurnost Rusije i njezin ugled u svijetu. Zatim, borba protiv raspačavanja narkotika. No teško je u potpunosti surađivati sa zemljom koja krši temeljna načela na kojima stoji poredak država u današnje vrijeme. Zbog toga sam uz stavove Europske unije i NATO-a gdje se ta suradnja zamrzava u nizu područja dok se ne riješe i problemi. Uostalom i Hrvatska je to prošla devedesetih godina.

Zbog embarga nad Rusijom, stradali smo i mi: evo, proizvođači mandarina na jugu bacaju mandarine kamionima u more. Do sada, bilo im je osigurano rusko tržište.

Bila sam tamo i vidjela kako mandarine trunu na tlu i kako, zbog toga, nestaje plod ljudskog rada. Ali, nije to pitanje Rusije. Morala je to riješiti naša vlada. Europska unija ponudila je kompenzaciju ako se to donira. Zbog čega hrvatska država nije organizirala prijevoz mandarina gladnoj djeci u Belom Manastiru i drugdje ili u mnoge pučke kuhinje? Postali smo zemlja apsurda. Na jugu zemlje imate ljude kojima trune rezultat njihova rada, s druge strane ljudi gladuju, a Vlada ne može naći način da to riješi. Pazite, Europska komisija ponudila je sedam tisuća i šest stotina tona kompenzirati kroz donacije. Kamioni koji dolaze s uvezenom robom iz Europske unije mogli su se u povratku nakrcati tim voćem i da dobijemo tu donaciju. Ovako, nitko nije profitirao. Ne mogu shvatiti resorno ministarstvo i ministra poljoprivrede koji je bio u Dubrovniku, a nije otišao do proizvođača niti pokušao naći načina da se to riješi. EU je plaćala i prijevoz tih mandarina. To nas dovodi do teme europskih fondova.

Tko je za to kriv?

Kriva je neorganizirana i nesposobna, bezidejna i bezosjećajna vlada koja se ne miče s Markova trga i koja, odatle, skrštenih ruku, promatra cijelu zemlju. Morate se pomaknuti, hodati po blatu Slavonije, otići u Dalmaciju, otići do ribara u Istri koji traže koncesije za proizvodnju marikulture, a godinama ne mogu dobiti bilo kakav odgovor: ni da ni ne. Inercija naše birokracije uništava državu. To su mi rekli i mnogi strani ulagači. Korupcija je, naravno, problem, ali s korupcijom se oni čak i mogu nositi. Problem je što osim spore birokracije vi nikada ne znate što se može očekivati od Vlade. Nestalnost i nepredvidljivost sustava stvara strahovitu nesigurnost - zakoni se mijenjaju od danas do sutra. Ako se zakoni i ne mijenjaju, promijeni se čovjek na čelu pa se promijeni interpretacija zakona. Što je najgore, najavljivanje novih poreza unosi zabunu među domaćim i stranim ulagačima, što je jako loše za državu. To je potpuno nesnalaženje, tapkanje u mraku. Daju neke izjave sa sjednice Vlade, ali sve je to jalov posao. Potrebna je čvrsta ruka.

Ako i budete predsjednica, uzalud je čvrsta ruka kad prema Ustavu ne biste imali baš velike ovlasti. Sam HDZ se zeznuo kad je pred dolazak Mesića mijenjao u Ustavu ovlasti predsjednika i smanjivao ih. Trebaju li opet izmjene Ustava?

To su uglavnom izgovori. Na vlasti su ljudi koji prodaju maglu da bi njome sakrili šutnju, svoju apstinenciju od rada i, ne prešutno, nego aktivno, podržavanje Vlade. Poglavito predsjednik Ivo Josipović koji nam pet godina govori da nema ovlasti. On nije učinio apsolutno ništa. Možete li se sjetiti ičega bitnog i što je on napravio za ovu državu? Možete li se sjetiti ijednog njegovog bitnog stava? Neki dan su ga pitali za mišljenje o radu Vlade, na što je odgovorio da ne može reći svoje mišljenje. Pa čekaj! Tko u ovoj zemlji treba reći mišljenje o radu Vlade ako ne predsjednik Republike, čija je ustavna obveza da se brine o normalnom i nesmetanom funkcioniranju i poluga vlasti u Hrvatskoj? Ako se sve raspada u Hrvatskoj i ako nas na to upozorava ne samo Europska komisija nego devedeset posto hrvatskih građana koji kažu da država ide u krivom pravcu, zašto se netko ne zamisli nad time?

Prema svojim smanjenim ovlastima, što i koliko bi predsjednik danas mogao učiniti?

Jako bi mnogo morao i mogao učiniti. Kao prvo, mogao je ukazati na probleme s kojima se naša zemlja mora nositi. Jeste li ga možda čuli da govori o siromaštvu? U šest ujutro kad iziđem iz kuće i kad nema nikoga na ulici, gledam ljude kako kopaju po kantama za smeće. Oni imaju pravo kopati po kantama, ali razlog tomu nije sretne prirode. Djeca su gladna i ljudi jedva spajaju kraj s krajem. Kad se odvezete samo malo dalje, gacate po blatu do koljena, a nama stoje nedirnuti fondovi Europske unije. Znate koliko? Milijardu i 536 milijuna za ovu godinu. Najveći dio od toga za kohezijsku politiku, 400 milijuna za poljoprivredu, trideset i šest za ribarstvo. Od toga je iskorišteno - nula. Jedanaest milijardi kuna, što je pola iznosa od monetizacije koju Vlada želi učiniti da hrvatske ceste dade strancima da bi jednokratno popunila proračun. Osobno sam protiv toga.

Zbog čega nisu upotrijebili te fondove?

Ne rade, netransparentni su. Smijenili su kompetentne koji su znali kako se to radi i doveli ljude s ulice koji nemaju pojma. Umjesto i da pitaju one koji to znaju, oni su se zatvorili i, doslovno napišite - oni foliraju da nešto i znaju i da nekog vraga rade. Pitajte Europsku i komisiju koliko su im planova i programa poslali i koliko ih je do sada prihvaćeno. Mislim da je jedan jedini. Sve im se vraća nazad. Plan ruralnog razvoja vratio se u Hrvatsku nekoliko puta. Posljednji put sa 377 primjedbi. Da ta gospoda iziđu iz svojih limuzina, odu od Bjelovarske županije do Dalmacije ili do Istre i da porazgovaraju s ljudima, dobili bi ideje kako napraviti plan ruralnog razvoja koji je preduvjet da bismo dobili novac. Meni ljudi iz cijele Hrvatske govore - mi imamo projekte, uzeli smo konzultante i napravili sve vrhunski, ali ne možemo dobiti novac jer Vlada još nije napravila program koji bi mogla odobriti Europska komisija. Pa to je sramota! I pitam se što oni uopće rade gore u Banskim dvorima na Markovu trgu? Nijedna stvar ne postoji po kojoj će ostati zapamćen mandat predsjednika Josipovića, osim po njegovoj šutnji i po tome da se nikome ne želi zamjeriti i da je toliko opsjednut potporom Kukuriku-koaliciji da nije bio u stanju reći niti riječ o Milanoviću i njegovoj vladi niti dati svoju ocjenu njezina rada kada su ga o tome pitali. To se pretvorilo u teatar apsurda.

Kažete da vam je jedini protukandidat na izborima Josipović...

To je točno, a protivnik mi je gospodarsko i socijalno stanje u zemlji. Josipović me i ne zanima toliko. On je profućkao pet godina u Hrvatskoj i on sada ne bi trebao imati obraza tražiti opet pet godina, da bi ponovno zavaravao narod. Pogledajte, govorio je o novoj pravednosti. Danas je više ne spominje. Nudio je nekakav novi Ustav i tvrdi da su strukturne promjene potrebne. Koga on to vuče za nos? Svi znamo da je za razvoj gospodarstva potrebno parafiskalno i fiskalno rasterećenje i da je potrebno dati malom i srednjem poduzetništvu da diše. Potrebno je da nam službe budu na usluzi građanima, da imamo državnu administraciju, a ne birokraciju. Da porezna uprava ne bude represivni sustav koji će musti zadnju kunu od poduzetnika da bi napunili proračun.

Predsjednik Josipović svoj politički program gradi na antifašizmu. Na temelju čega svoj program gradite vi?

Povijest nas uči da iz nje izvlačimo lekcije za budućnost, a da istovremeno ne budemo opsjednuti njome. Trideset i nešto godina nakon svoje smrti ne znam na koji nam način Tito može pomoći da se izvučemo iz krize. Kako će to nahraniti gladne i što to uopće danas znači? Time Josipović odvlači pozornost s bitnih tema, da se ne bi govorilo o onome što on nije učinio i kakva je katastrofa u zemlji. Oni žele narod zabaviti time da se priča 0 ustašama i partizanima, gdje se dižu emocije. Evo sada zadnje stoje Josipović napravio, potaknuo je da se govori o nogometu. Umiješao se u nogomet, što politika ne bi smjela raditi. On time još dodatno želi podijeliti Hrvatsku. Što se mene tiče, moja je temeljna poruka sažeta u tri riječi, a one su: Znam, hoću i mogu. I trenutačno mi je jedina ideja da svu svoju energiju mobiliziram da bih služila Hrvatskoj. U skladu s Ustavom treba tražiti maksimum odgovornosti od svakog državnog dužnosnika, od premijera do portira. Moj program koncentrira se na to da Hrvatska može i zaslužuje bolje. Javilo mi se mnogo investitora i naših ljudi iz inozemstva koji su svojim iskustvom spremni pripomoći oporavku zemlje.

Oni koji nešto daju željet će, kasnije, možda, i nešto zauzvrat.

Što se mene tiče, protuusluge ne dolaze u obzir i svi znaju da ama baš nikad nisam bila spremna trgovati. Većina je stvari na volonterskoj osnovi, a mnogi žele da se naša zemlja izvuče iz krize. Moja je vizija Hrvatske kao socijalno pravedne, moderne zemlje koja je gospodarski i vrijednosno integrirana u zapadni savez i radikalno mijenjanje poduzetničke klime.

Najavljivali ste i preseljenje s Pantovčaka, što su i svi drugi prije činili, ali se nitko nije držao tog obećanja.

Apsolutno, i veoma sam ozbiljna oko toga. Preselila bih se u Visoku ulicu koja je, trenutačno, marginalizirana. Suludo je da se plaća održavanje tog kompleksa, koji može biti izvrstan Ured predsjednika, a u blizini su Banski dvori. Pantovčak treba prepustiti građanima.

Što mislite o aktualnom suđenju Josipu Perkoviću?

Smatram da je na takav način, odmah nakon ulaska u Europsku uniju, bilo potpuno nepotrebno zaratiti s Europom. Nisam osoba koja je opsjednuta teorijama zavjere, ali smatram da je sve oko neiskorištavanja fondova Europske unije dio šire politike. Sve je veoma čudno - EU nam se od nečega što je trebala biti naša prednost pretvorila u trošak, a ljude se pokušava navesti na razmišljanje po principu: pa što mi uopće imamo od te Unije. Slučaj Perković je stvar pravosuđa. U sam slučaj se ne bi trebalo miješati, ali mogu reći da je žalosno da to nisu procesuirala hrvatska pravosudna tijela. Konačno bismo trebali priznati da je komunizam bio totalitarna ideologija i da su se dogodili zločini. Ovaj je zločin individualan i ja sam protiv njegove idejne kolektivizacije. Tu relevantna državna tijela moraju odraditi svoj posao. Katastrofa je i nedopustivo da nam se za slučajeve ubojstava hrvatskih državljana otvaraju sudovi u drugim zemljama, a da Hrvatska nije procesuirala baš niti jednu osobu koja je odgovorna za zločin nakon 1945. godine.

Helmut Kohl je opciju zelenih usporedio s rajčicama: Kad su male, onda su zelene, a kad narastu, postanu crvene. Što vi mislite o djelovanju Mirele Holy?

Prvenstveno sam za zaštitu okoliša. Dijete sam prirode, odrastala sam na selu, obožavam ovu našu prekrasnu zemlju i smatram da je moramo zaštititi i apsolutno zastupam ekološku poljoprivredu. Kako sam živjela vani, vidjela sam kako ljudi sve više kupuju takve proizvode. Jedinstvena je prigoda da našu zemlju iskoristimo za zdravu proizvodnju. Velike su cijene takvih proizvoda na europskom tržištu i mi bismo, zaista, izvozom poljoprivrednih proizvoda mogli na tome mnogo zaraditi. Što se tiče gospođe Holy, njoj raste popularnost zato što se smatra antipolitičarkom, jer su ljudi siti političara koji ih varaju. Međutim, isto tako, gospođa Holy uspjela se kompromitirati. Veoma cijenim članove Oraha i budući daje Holy išla na opciju neovisnosti, trebala je dopustiti članovima svoje stranke da sami odluče o svom izboru. No sada se ona s Josipovićem vozi i naslikava okolo, i to u automobilu koji si ne može ni ona, a niti najveći postotak hrvatskih građana priuštiti. Ekološka proizvodnja je naša budućnost, a trenutačna realnost je problem siromaštva i loš standard građana. Gospođa Holy to zaboravlja, a isto tako zaboravlja da je Josipović taj koji je sve ove godine štitio Milanovića koji je nju bio izbacio iz stranke. Ona svoju potporu Josipoviću temelji na činjenici da je on bio korektan prema njoj, a to je sebično. Ako joj je zaista stalo do Hrvatske, onda će se odmaknuti od političara i reći će članovima Oraha: glasujte prema svojoj savjesti.

Na hrvatske izbore dolazite kao zaposlenica institucije NATO-a. Jedina ste osoba iz politike u nas koja nema nikakav komunistički obiteljski pedigre.

Došla sam u NATO temeljem javnog natječaja, ali sam tamo naučila svoj posao...

Razumjeli ste što sam vas željela pitati, ali ću ipak pitanje postaviti do kraja. Kao djelatnica NATO-a, koliko možete samostalno razmišljati, u smislu hrvatske vanjske politike koja bi trebala biti u prilog naše zemlje?

Mnogo sam samostalnija od te ideje ili bilo koje druge. Uvjeravam vas da Amerikanci jako dobro znaju da ja mislim isključivo svojom glavom. Isto kao što sam to, nekada, pokazala ovdje, kad mi nije bilo bitno što su me proglašavali personom non grata i govorili da sam u nemilosti. Najvažnije mi je bilo držati se svojih načela u koja vjerujem i činjenice da sam jedna od rijetkih političara koji i dalje ima samo jedan stan za koji otplaćujem kredit i jedan i pol auto. Tvrdim da se od državne plaće više od toga ne može ni imati. Amerikanci cijene što im u lice kažem što mislim, pa makar to bilo i neugodno. S druge strane, od njih sam naučila mnogo o poslu, pogotovu o individualnoj odgovornosti, pa i o tome na koji način treba funkcionirati državna uprava. Oni imaju ustaljene modele poslovanja, a to nama nedostaje. To podrazumijeva odgovornost da se nešto što se odluči na višim razinama provede na nižim. A ne da ministar ili predsjednik odu u posjet nekoj zemlji; tresla se brda... i ništa se ne učini. Ni američki čovjek, a ni ja, nećemo funkcionirati na daljinsko upravljanje. Svi znaju da sam zbog svog mišljenja i stava spremna poginuti. Kao kad sam ovdje bila u nemilosti 2007. godine. No naučila sam da je svaki pad nova stepenica prema gore. Ono što je nesporno, uvijek sam se borila, a i borim se za hrvatske interese. Nema govora o interesnom utjecaju Amerike na mene. Moj hrvatski glas u NATO-u bio je mnogo snažniji od nekih Kotromanovića i Pusićki. Idemo konačno shvatiti da NATO jest Hrvatska i nemojmo ga doživljavati kao vanjski instrument. Idemo tamo kreirati politiku i donositi svoje ideje u okviru svojih mogućnosti. Mi možemo biti mnogo snažniji. Čvrsto i odgovorno tvrdim da sam osoba kojom nitko ne može manipulirati niti je ucjenjivati jer sam neucjenjiva i jer nemam nikakvih osobnih interesa. Ako treba, sutra sam spremna raditi kao čistačica, ali ću uvijek sačuvati svoj integritet. Javila sam se na posao u NATO jer tamo me to privlačilo. Ruku na srce, otišla sam tamo jer me hrvatska politika ignorirala i smatrala sam da nisu do izražaja došle moje sposobnosti. Sjetite se mojih korijena, pogledajte fotografije iz mog djetinjstva. Odrasla sam u težačkoj obitelji, nitko me tada nije gurao, sama sam se borila za sve što sam stekla u životu. Danas, u NATO-u sam zaista postala jedna od osoba koju najviše cijene i za koju se u svakom trenutku zna da dolazi iz Hrvatske.

Smatra se da bi čovjek koji se kani baviti politikom trebao biti bogatiji, da ne bi bio sklon korupciji.

Točno. No, bogatstvo se ne mjeri količinom novca nego onime čime je čovjek zadovoljan. Ja sam zadovoljna time što moja obitelj može normalno živjeti i da djeci mogu omogućiti školovanje. Svoj integritet neću kompromitirati nikakvim novcem. Nikad me nije veselio novac koji nisam zaradila sama. Zbog toga nikad nisam kupovala lutriju niti sam ikad ubacila novčić u slot-mašinu. Moj ugovor s NATO-om istječe nekoliko mjeseci nakon izbora, on je u mirovanju, a zadržan je upravo zato da mi obitelj može biti na sigurnom. To ne može biti moja budućnost. Prije dolaska na izbore u Hrvatskoj imala sam mnogo lukrativnih ponuda. Jedna od njih je u Ženevi za 25 tisuća eura plus sve beneficije, školarina za djecu, na ugovor tri plus tri godine. Odbila sam to jer sam odlučila i dogovorila se sa strankom da ću biti predsjednički kandidat. Mnogi će reći - kako ti možeš shvatiti siromahe? Mogu, jer sam se u djetinjstvu brinula oko krava i radila u mesnici sa svojim roditeljima i radila razne fizičke poslove. Kasnije sam čistila po stanovima i po cijele noći prevodila da bih zaradila za život. I, molim lijepo, da mi nitko ne zamjeri činjenicu da sam u tom penjanju kroz život došla do stepenice gdje sam u NATO-u primala vrlo dobru plaću. Mnogo bolju nego bilo tko u Hrvatskoj. Najveći luksuz moje obitelji i mene su putovanja. Mi se vozimo, razgovaramo, pjevamo zajedno i slušamo knjige na CD-u. I to će moja djeca pamtiti. A trenutačno sam bez ikakvih primanja.

Javnost se na ne baš ugodan način zafrkavala oko vaše izjave da znate pomusti kravu. Ipak, neke duboke misli znate iznijeti na jednostavan i svima razumljiv način. Imate li savjetnike koji bi vam davali sugestije kako da se u svakom pogledu prezentirate?

Uzimam sebi slobodu da govorim što mislim, a ne što mislim da bi ljudi željeli čuti. Mislim da je došlo vrijeme da se političari kod nas tako počnu ponašati. Ako će se netko sprdati s time što znam pomusti kravu ili da sam na poklon primila hrvatsku zastavu, recite mi gdje je u tome problem? Gdje je tu korupcija, uništavanje države i gdje je nešto što je protivno interesima našega naroda? Zbog čega bi iskrenost bila kažnjavana time da je se etiketira gafom? Zbog čega bih nešto trebala skrivati? Ako se želim baviti tim poslom, ljudi moraju znati tko sam ja. Zašto da izigravam nešto što nisam? Da im pričam intelektualne priče? U redu, ja sam završila mnoge škole: bila sam i na Harvardu, na JFK-u, na George Washington Universityju, na Diplomatskoj akademiji u Beču, ali znate koje je moje najhitnije iskustvo koje me nečemu naučilo? Izjava moga oca koji je rekao da se sve postiže radom svojih ruku. Moja mama koja je njegovala moje ambicije. Za moje iskustvo, svi ti silni profesori mogu se sakriti pred tih dvoje ljudi koji su završili samo osnovnu školu, ali ih je život naučio mudrosti. One koji se smiju mojoj mužnji krave mogu izazvati na bilo koji test i natjecanje iz fizičke ili intelektualne spremnosti. Ali to nije bitno. Bitno je Hrvatskoj ponuditi program koji se temelji na realnosti. Što će nam novi Ustav? Mogu nam se samo druge zemlje smijati. Dok sam bila ministrica europskih integracija, pitali su I me-koliko ste zakona donijeli u Saboru? Još sam onda govorila da nije bit u broju zakona, nego u njihovoj primjeni i provedbi.

Kao ženu, kao atraktivnu ženu u politici, kako vas prihvaćaju? Koliko to pomaže, koliko to nije važno?

Ne pridajem tome mnogo pozornosti, iako sam stalno meta kritika o frizuri, umjetnim trepavicama, odjeći i tako dalje, na što ja odmahujem rukom, jer držim da su te stvari sekundarne. Prije svega, kupujem onu odjeću koju si mogu priuštiti. Veoma bih voljela kad bih mogla nositi modne marke poput Escade, Chanela, ali za to nemam novac, jer živim samo od svoje plaće A ta plaća meni treba za moju obitelj, za školovanje djece. Izgled, da, bitan je, ali više od toga kakvu imate frizuru pamtit će vas po tome kakav imate osmijeh. On otvara sva vrata i on ljudima pokazuje da ih poštujete bez obzira iz kojeg sloja društva dolaze.

Što vas je odredilo? Vaše djetinjstvo koje se odvijalo u idiličnoj prirodi, roditelji koji su imali razumijevanja za vaše odabire u životu, Amerika?

Odredilo me sve pomalo od toga, ali odredio me i inat da ću uspjeti u svakom pogledu. Kad me profesor u školi u Rijeci ponižavao jer sam došla s Grobnika, rekla sam si: U inat tebi, i postat ću nešto više od tebe. U inat svima koji su smatrali da ne mogu zato što sam žena, da ne mogu zato što dolazim iz Hrvatske. Htjela sam pokazati da sve to nema veze i da je bit u osobnosti, a ne činjenici odakle dolaziš. I da to odakle si možeš pretvoriti u prednost. Na fotografijama iz djetinjstva se vidi kako polugola i bosa trčim po svom selu, pa sa stokom i na traktoru. Na fotografijama iz Bijele kuće vidi se kako su me primili svi američki predsjednici, koji me gledaju s poštovanjem ili drže za ruku.

Koje ste američke predsjednike sreli?

Sve živuće: Billa Clintona, Busha i oca i sina, Cartera i Obamu. S nekima sam bila na ručkovima, večerama, a time se nisam željela hvaliti, ali sam svaku tu situaciju iskoristila da kažem - ja sam iz Hrvatske i dokazivala sam da Hrvatska mora postojati. Hrvatska ima sve potencijale da bude jedna od razvijenijih svjetskih država.

Od tih predsjednika, tko je na vas ostavio dojam?

Naravno, predsjednik Obama kojega sam u posljednje vrijeme često sretala, Bush mlađi koji je veoma mnogo napravio za Hrvatsku. Moram reći da bi on, kad bi u Washingtonu držao govor, znao sići s pozornice i ući u publiku da bi se sa mnom rukovao i da bi me pozdravio i da bi mi rekao da pozdravim sve u Hrvatskoj. Bush obožava našu zemlju i mnogo nam je pomogao. Žao mi je da neki ljudi kod nas misle suprotno. U Americi se tek sada revalorizira njegov mandat, iz čega se vidi koliko je on značio. Isto tako Clinton koji mi uvijek govori: Što god ti treba, ja sam spreman pomoći. No, ja te ljude ne želim koristiti, jer meni je važna potpora hrvatskih građana, a ne stranaca. Ta bi potpora izvana dobro došla ako dođem na predsjedničku funkciju, da mi se otvaraju sva vrata. U ovom trenutku ne želim time manipulirati hrvatskom javnošću, nego želim da se prepozna moj program kao učinkovit. Jamčim vam da sam na svakom poslu, na koji sam došla s idejama i ciljevima, uspjela sve promijeniti na bolje.

Hrvatska ne smije priznati Palestinu, što su učinile Švedska, Vatikan i druge zemlje.

Po tim ćemo se pitanjima harmonizirati s Europskom unijom i kad sazriju uvjeti, onda ćemo donositi odluke. Ja jesam za načelo dvije države, ali, isto tako, i za mir za Izrael. Ovaj put mama je na službenom putu.

Kako u takvoj situaciji izgleda to sa vašom djecom?

Neizmjerno sam zahvalna što postoji moderna tehnologija: Viber, FaceTime. S obitelji sam u kontaktu i stalno se vidimo. Naravno, nedostaje mi da ih mogu zagrliti i držati u naručju. No ipak, šaljemo si srčeka, poljupce. Evo, danas je moja kći u Nizozemskoj na međunarodnom natjecanju iz umjetničkog klizanja gdje je pod hrvatskom zastavom. Prošle je godine osvojila prvo mjesto. Suprug i ja vrlo smo oprezni, jer moje je osnovno pravilo da djeca moraju imati pravo na svoje djetinjstvo i ja im ga ne želim oduzeti. Ne želim da budu izloženi ovoj kampanji koja je, nažalost, jednim dijelom bila i prljava. Kao obitelj mi smo veoma vezani i oni to jako osobno doživljavaju i imaju me potrebu braniti. Nakon mnogih razgovora i premišljanja odlučili smo da djeca ostanu u Bruxellesu dok sve ovo ne završi. To je za mene bila teška odluka. Bila sam svjesna da će dio medija uzeti to kao argument protiv mene, no dobrobit moje djece važnija je od moje političke karijere. Željeli smo ih zaštititi od te stvarnosti. Znate i sami da je svaka nova prilagodba teška. Oni su sedam godina išli u škole u inozemstvu, gdje smo živjeli.

Njegujete tradicionalne vrijednosti, no imate veoma suvremen brak. Mama radi, a otac se brine o kućanstvu i djeci.

Ništa čudno. Tradicija i modernizam idu jedno s drugim. Neki dan me suprug pitao je li on papučar. Apsolutno ne. On je profesionalni tata. On je tako odlučio, i to treba poštovati. Mi smo četveročlana obitelji i svi smo jednako važni sudionici u onome što radimo. Kad smo donosili odluku o mom predsjedničkom angažmanu, u tomu su, veoma aktivno, sudjelovala i djeca. Podjela poslova je takva da obavi tko što stigne i poslovi se ne dijele na ženske ili muške. Naša trinaestogodišnja kći Katarina ljubimica je moga supruga, a on je posebno osjetljiv na jednakost spolova i uvijek će se boriti za prava žena, a i za svoje pravo da bude profesionalni otac.