Umirovljeni general Damir Krstičević - predsjednik Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i unutarnje poslove te zamjenik predsjednika Središnjeg odbora HDZ-a - za jučerašnji je Večernji list dao opširni intervju na temu Oružanih snaga RH te odgovornosti i Milanovićeve vlade i aktualnog predsjednika RH za njihovo loše stanje. Najbolji je to uvod u današnju sjednicu Vijeća za obranu, koju je gotovo mjesec dana nakon pada MiG-a, eto, sazvao Ivo Josipović. Razgovor prenosimo u cijelosti, skupa s uvodnikom novinara Davora Ivankovića

Damir Krstičević već 14 godina gradi svoju drugu karijeru, kako bivši vojnici nazivaju poslovnu karijeru nakon umirovljenja. A Krstičević, ratni zapovjednik legendarne 4. splitske gardijske brigade Pauci, bio je prisilno umirovljen u 31. godini života. Sada je član Nadzornog odbora M-SAN grupe, najveće privatne IT tvrtke u regiji. Ujedno je i predsjednik Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i unutarnje poslove HDZ-a. Njegova je tema kritično stanje u sektoru obrane, tu je doma, no ipak bira riječi. Krstičević, naime, ovdje kritizira i krivi za stanje i ministra obrane. A to je njegov suborac i prijatelj Ante Kotromanović. 

Nedavni pad vojnog zrakoplova MiG-a 21 kao da je razbio sliku Oružanih snaga RH iz doba pobjedničke vojske. Jeste li i vi to tako doživjeli? 

Moram priznati da me ta vijest o padu vojnog zrakoplova MiG-a 21 na samu obljetnicu Oluje istinski pogodila. Samo smo prisebnošću pilota izbjegli ljudske žrtve, a time i puno veću tragediju. Upravo zato s posebnom pozornošću, pa i zabrinutošću, upozoravamo na neodlučnost Vlade RH i drugih nadležnih državnih institucija kad je riječ o donošenju odluke o budućnosti Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, odnosno donošenju odluke o borbenim zrakoplovima. Krajnje je vrijeme da i vlast i opozicija, struka i javnost, sjednu za stol i postignu konsenzus o modelu zaštite suvereniteta i teritorijalnog integriteta RH uzimajući u obzir i manjak novca i tešku gospodarsku situaciju u zemlji, ali i buduće potrebe države. 

Ima li onda HRZ budućnosti? 

Moj je stav da RH ne smije sebi dopustiti ukidanje borbenog zrakoplovstva. Svjestan sam složene gospodarske situacije u kojoj se nalazimo, no bojim se da bismo odustajanjem od ovih sposobnosti jednom zauvijek izgubili mogućnost ponovne uspostave kontrole nad našim zračnim prostorom. Sustav nadzora i zaštite zračnog prostora ne čine samo borbeni zrakoplovi, čine ga i protuzračna obrana, radarski sustavi, aerodromska infrastruktura, operativna središta, a prije svega ljudi. Obučeni piloti i tehničari okosnica su HRZ-a i jezgra u kojoj se akumuliraju institucionalna znanja i iskustva. Borbeni zrakoplovi uvijek se mogu kupiti, ali kad jednom izgubimo generacije borbenih pilota, teško ćemo ponovno vratiti izgubljene sposobnosti. Osim toga, takva odluka bila bi štetan presedan jer dosad nijedna zemlja članica NATO-a to nije učinila. Špekulacije koje se pojavljuju u našem medijskom prostoru spominju primjere Slovenije i baltičkih zemalja, pri čemu se, slučajno ili namjerno, prešućuje da te zemlje nikada nisu ni imale sposobnosti borbenog zrakoplovstva. 

Koje tu mogućnosti imamo, kako zamijeniti MiG-ove 21? 

Postoji NATO-ov sustav kolektivne zaštite zračnog prostora koji koristi sedam od 28 članica NATO-a (Albanija, Estonija, Island, Letonija, Litva, Luksemburg i Slovenija), a može se nabaviti zamjenski borbeni zrakoplov, nov ili rabljeni. Mogući su i sporazumi s jednom ili više susjednih zemalja, članica NATO-a, o zajedničkoj nabavi eskadrile borbenih zrakoplova. Potrebno je razmisliti i o prihodovnoj stani od vojnih kapaciteta. Svi znamo da Zemunik ima vrlo dobre uvjete za obuku pilota - moguće su opcije da i druga partnerska zrakoplovstva znatno više koriste naše kapacitete za obuku, naravno, uz naknadu. U svakom slučaju, zalažem se za racionalan i profesionalan pristup ovom pitanju i nacionalni konsenzus u pronalaženju načina na koji ćemo održati ovu sposobnost. To je odluka koja se ne donosi izolirano, ona mora biti dio vizije razvoja Oružanih snaga. Ono što treba hitno napraviti jest provesti široku raspravu na stručnoj i političkoj razini koja će voditi prema nacionalnom konsenzusu. U takvim raspravama treba tražiti odgovore na pitanja je li u slučaju Hrvatske potrebno 6, 8, 12 ili možda 18 zrakoplova, treba li se nabaviti nove ili rabljene zrakoplove, kako osigurati novac, kako bi to istovremeno utjecalo na razvoj hrvatske vojne industrije kroz offset program i na druga slična pitanja. 

Kako vi, primjerice, gledate na to da mnogi kod nas žele da se uzmu noviji zrakoplovi ruske proizvodnje: jeftiniji su, a tehnološki napredni. A te eskadrile zadržavaju i dalje i neke članice NATO-a? 

S obzirom na to da je Hrvatska punopravna članica NATO-a i EU, logičnim se nameću rješenja zasnovana na suvremenim zapadnim tehnologijama. Tako osiguravamo kompatibilnost i interoperabilnost s ostalim članicama NATO-a i EU i najbolju opremljenost HRZ-a. No prije konačnog odgovora treba razmotriti sve opcije. Mislim, dakle, da je rješenje rabljeni ili novi zrakoplov zapadne tehnologije uz povoljan aranžman s jednom ili više članica NATO-a. Sasvim sam siguran da će takvu odluku donijeti sljedeća vlada koju će voditi HDZ-ova koalicija. 

Zar nije najjednostavnije prepustiti zaštitu zračnog prostora NATO-u? 

Najbolja bi opcija bilo zadržavanje borbenog zrakoplovstva, koje bi uz zaštitu našeg zračnog prostora bilo u stanju ponuditi zaštitu i nekim zemljama u okruženju. Vjerujem da je to i prevladavajući stav u većini političkih opcija, pa i među našim ljudima. Vidjeli smo u Domovinskom ratu što znači imati svoje borbeno zrakoplovstvo, a to se potvrđuje i danas u svim sukobima i u Europi i u Aziji. Zato ja govorim o potrebi konsenzusa i on je zato moguć. S druge strane, danas se u Hrvatskoj oko svih pitanja, pa i onih najvažnijih, politizira, a to nije dobro. Mi se danas u RH olako odričemo svega, po toj logici nama ništa ne treba. Na isti način možemo sutra postaviti pitanje hoćemo li NATO-u prepustiti i zaštitu našeg mora. Što poslije toga, zaštita kopnenog područja? Kaže naš narod: Čuvaj se sam pa će te i Bog čuvati. 

Smatrate li da ministar obrane Ante Kotromanović dobro radi svoj posao? 

Uvijek nastojim davati podršku ljudima koji su bili aktivni sudionici Domovinskog rata, ljudima koji su prošli sve one nedaće u obrani i stvaranju hrvatske države. No moram primijetiti da je u zadnje vrijeme njegova ustaljena praksa za sve svoje neuspjehe i stanje u Oružanim snagama kriviti prošlu vlast, pri čemu izostaje i minimum samokritičnosti u prepoznavanju vlastitih pogrešaka i propusta. I bivše su vlade griješile, ali ne može se dovijeka pozivati na tuđe greške. 

Je li zbog pada MiG-a trebao podnijeti ostavku? 

Na dan pada MiG-a 21 sazvali smo konferenciju za medije i nijednom riječju nismo pozivali ministra na ostavku. Tražili smo hitnu analizu stanja i sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost te zajednički sastanak i usuglašavanje o pitanju opremanja i modernizacije kritičnih oružanih sustava jer je to iznadstranačko pitanje. No dosad se ništa nije poduzelo. Svi čekaju, čeka predsjednik, čeka Vlada, čeka ministar. To najbolje oslikava potpunu nebrigu i nemar za kritične sposobnosti u zaštiti naše države. Ne znam čeka li se da padne još koji zrakoplov, da potone koji patrolni brod. Ovi propusti svima moraju biti signal za buđenje. 

Gdje je vaš suborac Kotromanović promašio? I koliko je on tu kriv s obzirom na to da mu je proračun smanjen za 900 milijuna kuna? Vojni proračun za HDZ-ove vlade 2011. bio je 5.089 milijardi, a za 2014. 4.2 milijarde kuna? 

Izuzetno je nezahvalno u uvjetima dugogodišnje recesije u društvu tražiti ne samo povećanje proračuna za obranu, nego i zadržavanje tog proračuna na istoj razini. Apsolutno sam svjestan poražavajuće ekonomske situacije, no istodobno si postavljam pitanje jesmo li realni u definiranju zahtjeva naspram sigurnosno-obrambenog sustava. Razumijemo li svi mi, građani Hrvatske, što su zadaće koje smo postavili ispred tog sustava i što su obveze koje smo preuzeli ulaskom u NATO i EU i na koji način ispuniti sve te obveze. U tom sveopćem nerazumijevanju vidim i ključni propust ministra Kotromanovića. Ne mogu se sjetiti situacije u kojoj je argumentirano branio potrebe koje iskazuje sigurnosno-obrambeni sustav, ne mogu se sjetiti ni situacije u kojoj ministar obrane elaborira nemogućnost ispunjenja preuzetih obveza zbog nedostatnih financijskih sredstava, a ni situacije u kojoj upozorava na mogućnost eskalacije nesreća uzrokovanih neprimjerenim održavanjem oružanih sustava ili upozorava na nedostatak novca za obuku pripadnika OS-a. 

A koliko vi imate uviđa u postojeće stanje u OS-u? 

Stanje u OS-u danas daleko je lošije od onoga s kraja 1995. kada smo svi bili ponosni na pobjedničku vojsku. Svi mi više-manje naslućujemo znatan pad potrebnih sposobnosti, i to prije svega u zraku i na moru. To je prvorazredan sigurnosni rizik koji gotovo da zvoni na uzbunu. No nije nam problem samo proračun. Evidentan je i problem nečinjenja koji se najbolje očituje u nedostatku ključnih strateških dokumenata poput strategije nacionalne sigurnosti i strategije obrane. Kako uopće trasirati put opremanju i modernizaciji oružanih snaga a da istodobno ne znamo s kakvim se sigurnosnim i rizicima suočavamo i kako ćemo odgovoriti na njih. HDZ je tu spreman ponovno preuzeti odgovornost. Prije svega, ne možemo godinama trošiti 70-80 posto obrambenog proračuna na plaće, već treba stvarati prostor za modernizaciju i opremanje. Vojnici su još profesionalni, no nije im lako. 

Tvrde da nemaju više ni minimum, doslovce spominju da su i gladni, ali najviše im smeta to da sate gube na odlazak i dolazak na posao iz, primjerice, Zagreba u Petrinju? 

Nije im lako jer su u zadnje tri godine izgubili zapovjedni, letački i dodatak na noćne smjene. Da ne spominjem i da su postali tzv. putujuća vojska, jer danas OS nema stambeni fond kojim bi osigurao minimum uvjeta za život i vojnika, dočasnika i časnika pa se prijbjegava kompromisnom rješenju u kojem određeni broj vojnika putuje na posao u rasklimanim autobusima i vozilima po nekoliko sati dnevno. To nas dovodi u situaciju da umjesto mobilnih, fleksibilnih i na zadaće usredotočenih postrojbi imamo putujuću vojsku koja ima radno vrijeme od 8 do 16 jer u suprotnom ljudi ne stignu na termine organiziranog prijevoza. Ne moram naglašavati koliko to ograničava borbenu spremnost postrojbi i njihovu sposobnost brze reakcije u izvanrednim situacijama. No što je MORH poduzeo da se takvo stanje promijeni? Ništa. Šutke se prelazi preko očitih problema, šutke se prihvaćaju kompromisi, sliježe se ramenima i neprestano traži alibi u ograničenom proračunu. 

Ima li onda HV budućnost? 

Naše su Oružane snage pobjedničke, ali im treba redizajn i obnova. Želim Oružane snage koje si možemo priuštiti, ali i snage koje nas mogu obraniti i zaštititi naš suverenitet i naše interese. Moramo odlučiti racionalno, ali i hrabro. U HDZ-u smatramo da ne smijemo zaboraviti što nam se dogodilo kad smo bili razoružani i dok nismo izgradili HV. Bez obzira na to što sam dulje vrijeme izvan obrambenog sustava, siguran sam da Oružane snage imaju kvalitetne i sposobne časnike, dočasnike i vojnike koji se u konačnici stalno dokazuju u operacijama UN-a, NATO-a i EU, kao i u radu svih razina zapovjedništava NATO-a. Oni su naš najvažniji resurs i prednost u odnosu na ostale vojske. Pitanje je, međutim, dokad će ti ljudi moći nositi teret neodgovarajućeg upravljanja, skromne opremljenosti, površnosti i improvizacije upravljačkih struktura. 

Predsjednik Josipović najavio je da će zbog konsenzusa tražiti mišljenje predsjednika svih oporbenih stranaka, je li Tomislav Karamarko dobio poziv? 

Čuo sam se s predsjednikom Karamarkom, kaže da nije dobio poziv za sjednicu Vijeća za obranu ni da predstavi svoj stav. 

Predsjednik Josipović, a i ministar Kotromanović napali su Kolindu Grabar Kitarović i rekli da se ona očito ne razumije u tematiku, pa čak ni u terminologiju poput air policinga? 

Gospođa Grabar Kitarović pomoćnica je glavnog tajnika NATO-a zajavnu diplomaciju i vjerujem da svi skupa možemo biti ponosni što je kao Hrvatica na tako visokoj poziciji u okviru NATO-a. Vjerujem da ne bi bila izabrana na tu poziciju da nema potrebnih stručnih znanja o sustavima obrane i sigurnosti i siguran sam da je dobro upoznata s terminologijom, sposobnostima i operacijama NATO-a. Stoga smatram da je zlonamjerno prozivati je da ne pozna naš sustav obrane i sigurnosti, a kao što znamo, već tri godine radi sa sustavima obrana 28 zemalja članica NATO-a, pa tako i Hrvatske. Očito je cilj bila politička kompromitacija u stručnim pitanjima, koja je po meni potpuno promašena.