Član gospodarskog tima HDZ-a dr. Đuro Njavro u jučerašnjoj Slobodnoj Dalmaciji je kao gost kolumnist objavio nacrt plana oporavka hrvatske poljoprivrede.
Njegov autorski članak prenosimo u cijelosti:

Poljoprivreda i prehrambena industrija primjer su sektora u kome krivo usmjerena i birokratizirana politika postupno uništava proizvodnu bazu, lišava prehrambenu industriju domaćih sirovina i čini prehranu sve ovisnijom o uvozu. Ta se ovisnost pretvorila u jedan od najtežih utega na bilanci naših tekućih plaćanja s inozemstvom - na putu smo da za uvoz hrane koja nam manjka godišnje platimo i do 1,5 milijardu dolara, što otprilike odgovara veličini doznaka koje Hrvatskoj upućuje njena dijaspora. Doslovce odmah pojedemo ono što nam pošalje iseljeništvo koje je neimaština otjerala u inozemstvo u posljednjih 150 godina. 

Primjer Irske - koja je svojedobno bila velika iseljenička nacija - pokazuje kakve su naše neiskorištene mogućnosti: prije nekoliko godina ta je zemlja, s površinom za četvrtinu većom od Hrvatske i s 10 posto više stanovnika, imala 30 puta više goveda, 10 puta više ovaca i proizvodila 10 puta više mlijeka od nas. I sve to uglavnom u malim gospodarstvima. 

Stanje u hrvatskoj poljoprivredi je u velikoj mjeri rezultat primjene starog i neuspjelog koncepta velikog (i skupog) skoka u industrijalizaciju sela, preuzetog iz komunizma. Hrvatska je s tom politikom nastavila i u okviru približavanja zapadnoj Europi, umjesto da usvoji njenu politiku organskog rasta sela na temelju obiteljskih gospodarstava. Umjesto da nacija u punoj mjeri uživa plodove zalaganja, inicijativa i poslovnosti obiteljskih gospodarstava selo se našlo u situaciji da jedva preživljava na državnim potporama. 

Ravnoteža uvoza i izvoza 

Integracija u Europu u najvećoj se mjeri svela na prepisivanje propisa bez stvarnog shvaćanja logike i struktura kojima su ti propisi namijenjeni. Nastavimo li tako, problemi i ovisnost o uvozu će rasti, a naša će pozornost ostati usmjerena na seljačke prosvjede bez razumijevanja njihove pozadine. 

Želimo li preživjeti kao slobodna nacija, moramo moći sami sebe prehraniti, odnosno izvoz hrane dovesti u ravnotežu s uvozom, što bi, uz ostalo, stvorilo i do 100.000 radnih mjesta. Da bi se to postiglo, potrebno je provesti neke ključne zahvate: intenzivirati obradu poljoprivrednog zemljišta i osigurati tržišnu stabilnost, omogućiti adekvatne kreditne kapacitete, olakšati mladim seljacima da se afirmiraju u proizvodnji i povezati proizvodnju s bliskim lokalnim i regionalnim tržištima... Zemlju koja ostaje neobrađena tamo gdje je obrada moguća treba oporezovati, a istodobno poreznim olakšicama ubrzati napore da se ono stavi u funkciju. Porezi nisu (samo) prihodi javne administracije nego i učinkovito sredstvo usmjeravanja resursa. Treba već jednom uvesti reda u zemljišne knjige i u njih upisati podjele koje su se stvarno dogodile ali iz povijesnih razloga (uglavnom izbjegavanja poreza) nisu bile formalno registrirane. 

Brojni su i slučajevi da je vlasnička struktura zbog neadekvatnog rješenja nasljeđivanja zemljišta toliko atomizirana da se formalnu registraciju mora pojednostavniti. Kako to učiniti na najpametniji, zakonit i pravedan način stvar je pravne struke da predloži. Pretpostavljam da bi se sud kao prvom indikacijom stvarnih vlasničkih odnosa mogao poslužiti katastarskim podacima, ali uzeti u obzir i druge ključne i relevantne činjenice. 

Ne prodaji HPB-a!

Pri unosu vlasništva i možebitnoj kasnijoj prodaji zemljišta čija je vlasnička struktura ustanovljena po tako pojednostavnjenoj proceduri može se ubirati prirez za posebni fond za obeštećenja u slučaju da se utvrdi da je zbog nepotpunih ili krivih informacija došlo do pogrešnog uknjiženja. Država jednostavno ne smije sjediti prekriženih ruku i promatrati kako jedan njen strateški resurs propada. Nema sumnje da bi takav pristup i uvelike smanjio broj predmeta koji se godinama i desecima godina povlače po sudovima. 

Poljoprivredno zemljište u državnom vlasništvu zemlja treba po povoljnim cijenama i bez dugih mudrovanja po povoljnim cijenama dodijeliti obiteljskim gospodarstvima, prvenstveno stočarima, kako bi ih što već veći broj došao do zemljišnog posjeda od, recimo, 30 do 50 hektara. Posebno je važno da se stvarnim seljacima omogući dugoročno kreditiranje kupnje ili dugogodišnjeg najma zemlje po povoljnim uvjetima a da se godišnji prihodi države iz tog vrela usmjere na opća tehnološka i tržišna poboljšanja. 

Činjenicu da država nema pravog kupca za Hrvatsku poštansku banku (HPB) treba iskoristiti da je se preoblikuje u agrarno-obrtničku banku s posebnim usmjerenjem na obiteljska gospodarstva te mala i srednja poduzeća. Razvitkom specijaliziranog znanja i operativnih iskustava banka bi mogla postati važan čimbenik i u izgradnji poljoprivredne infrastrukture. Posebna vrijednost HPB jest što pokriva cijelu zemlju s poštanskim strukturama u kojima uglavnom nema bankarskog iskustva ali ima mnogo znanja o lokalnim prilikama. 

Velika prednost poljoprivredne banke u državnim rukama mogla bi biti da u svojoj normalnoj djelatnosti usvoji pristup koji bi posredno išao naruku strukturnim inovacijama i organizacijskoj preobrazbi sela. Ako je npr. politika usmjerena na jačanje zadružnih djelatnosti, banka bi u svojim procedurama mogla naglasiti vrijednost da određeni zahtjev bude kritički odvagnut unutar zadruge kao prvog koraka u kreditnom postupku. 

Država može pomoći i u stabiliziranju cijena uvođenjem reda u otkupu preko postojećih privatnih tvrtki, ali bi mogla podržati i nove organizacije na zadružnoj osnovici za otkup, čuvanje i prodaju proizvedenoga. I u tom pogledu bi specijalizirana banka na osnovu praćenja međunarodnih tržišnih signala mogla odigrati važnu ulogu na pr. u kreditiranju kratkoročnog sezonskog uskladištenja. Sadašnja situacija u kojoj proizvođač često ne zna ni približnu cijenu svoga proizvoda čak ni u završnim fazama proizvodnog procesa potpuno je neprihvatljiva. 

Povratak zadrugarstvu 

Mnogo posla predstoji na ljudskom planu. Povijesne nedaće kroz koje je hrvatsko selo prošlo ostavilo je seljaka u dubokoj nevjerici spram države, ali i u velikoj ovisnosti o njoj. Taj odnos treba promijeniti... 

Moramo intenzivno raditi na prihvaćanju zadružne suradnje koja je jedna od ključnih karakteristika napredne europske poljoprivrede. Osim toga selo rapidno stari. 

Da bi organski rast obiteljskih gospodarstava uzeo maha kao u zapadnoj Europi, moramo pomoći mladim seljacima da dobiju ne samo stručna nego i poslovna znanja potrebna u upravljanju obiteljskim gospodarstvom, a to u znatnoj mjeri zahtijeva i promjenu kurikuluma stručne izobrazbe. 

Današnje je stanje neodrživo - promjene moraju doći, i to brzo.